Zapisah nekad prije

15 kolovoz 2012

Ona je bila kuharica. Obična kuharica u običnome gradu punom običnih ljudi nalik pustopoljini. I svaki od njih voli misliti za sebe da je poseban i drugačiji, i da ima strašnu tajnu ili bi je barem trebao "nabaviti"; i to je ono što nas, ili drži na životu, ili gura u ponor.

To je žena od kojih 40-ak godina, možda metar šezdeset, možda metar šezdeset pet. Kilažu mi je oduvijek bilo teško za procijenit, ali ajmo reći da ima nekih 60-ak kila. Svake večeri, točno u 19:20 dođem u hotelski restoran i svake večeri imam isti pogled.
Pogled na starca koji čita novine i pije svoj čaj.
Pogled na čistačicu koja drži metlu i mete pod.
Pogled na kuharicu koja stoji na vratima kuhinje i gleda u mene.
I ponekad, ali samo ponekad, imam pogled na nekog novog gosta. Nekog jadnika koji je zalutao ovamo nadajući se da će se napokon ispišat nakon tolikog puta.

Nikome, mislim ni samome direktoru nije jasno kako može održavati sve ovo, kad je priljev novca uistinu jadan.

To je žena riđe kose. Volim riđokose. Ima plave oči. Volim plave oči. Ima pune usnice premazane ružičastim ružem. Mrzim ružičasto.

Višak vremena i enormno očajavanje svoje egzistencije, natjeralo me da zapisujem sve ovo na korice najbliže knjige, najbliže bilježnice, da zapisujem na poleđinu računa, da zapisujem na svoju ruku, da zapisujem na salvetu. I onda dođem doma, u svoj stan, i tražim sve moguće papire i bilježnice i psujem sapune i kišu, jer želim to zapisati na jedno mjesto i učiniti svoj život imalo zanimljivim. Da učinim svoj život imalo vrijednim življenja, živeći u nadi da će svi ti ljudi, zapisani tu negdje, osjećati neizmjernu tugu i žalost kad umrem. Da će korice knjige proplakati, da će se zeleni flomaster sa salvete razliti, da će se brojke na računu u slova pretvoriti, da će se sredina bilježnice raspasti, da će, da će ... Sve samo zbog mene ono nemoguće će postati moguće, sve će proplakat i sve će uvenut. Jadan taj svijet oko mene, jadna ta zadnja minuta moga života i još jadnija prva minuta istoga.

A on. On je bio samo starčić sa svojim novinama i čajem. Okrugao, zdepast, sive kose i sivih brkova. Bore. Strogo stisnute usne. "Pravda. Hm, pravda, aha." - to je sve što bi rekao. Možda kaže i više, ali u onih sat vremena što sam tamo, to je sve.

Večeras je padala kiša i isprala moja zelena slova sa salvete. Nisam ih uspio sačuvat, ispala su na pod, puno prije nego što su trebala.
Izgubio sam flomaster.
Smočile su mi se jedine, čiste čarape.
Kuharica se razboljela i danas je nadžak-baba od zamjene kuhala.
Starac nije rekao ništa.
Večeras nije moja večer.
Proklete promjene koje toliko mrzim.

Stvari poprimaju oblik čovjekova osjećanja. Znate ono, tužni ste i depresivni i odmah svaka travka postane siva, i odmah svaki vjetar zavija u ritmu vašeg jecanja, i odmah mislite da je svaka kiša nebeski plač koji prati vaš. Raspada mi se bilježnica, toliko se dezintegrirajuće osjećam dok pritišćem olovku po papiru, dok prepisujem riječi s današnjeg računa, dok se prisjećam današnjeg dana.

Ponekad, gotovo svakog dana pitam se nije li bolje biti pas lutalica, nego čovjek lutalica. Pronađu te na ulici samog i nepoželjnog, gladnog i žednog. I svačiji život je lutrija, pa tako i pseći. Odvedu te tamo u štenaru, među ostale pse, među ljude ozbiljna ili zgrožena lica, i čekaš. Čekaš da te netko uzme. Čekaš vrlo skoru smrt.
Tako je teško živjeti, a živjeti mrtav.

Autor: Hazelnut

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.