Moraš napisati izazovnu priču za Fantasta, moraš!, vikala joj je svjetina gladna ne priča, već govorkanja, podsmjehivanja i ogovaranja!
Moraš napisati priču – moraš – ponavljala je sama sebi – već si se i previše upetljala u sve to da se sada samo tako izvučeš. Ispala bi kukavica. Ili još gore, nekakva zla i jezičava baba koja se u sve petlja, svađa sa svima, i ništa konkretno od nje...nekakva...kako se ono kaže za takvu osobu? No, no? Nije se mogla sjetiti... Kao da joj se misli dezint... rasipaju od siline pritiska.
Čak joj je i sam Wirtual Wirtl Fantasticus uručio javni poziv da sudjeluje u cijeloj priči! Kako li se samo usuđuje?! Otkud li mu ideja da će se ona pojaviti? Nakon što joj je onomad zaklonio Sunce!? Čemu poziv, čemu novi rat? Što je očekivao od nje? Javnu blamažu, možda? Mjesto u sjeni, samo za nju, opet.
Nije mu namjeravala priuštiti ništa drugo nego osvetu! Mogla bi ovaj put učiniti sve da mu upropasti Natječaj! Ha! Sjetila se, sinulo joj je – pa to je njemu prošli put jedino i bilo bitno! Kakva knjiga, kakva priča! Njemu je bio jedini cilj dobiti u vlastite ruke Natječaj! I od priča zahtijevati fantastičnost! Što da on piše, što da muku muči s riječima - što da se ne igra! Igra i naslađuje! Da njoj zagorča, da joj sazda zid od tuđih priča (i još kakvih priča!) na njenom putu do Sunca.
E pa vidjet će on!
I vidio bi, da nju nisu počeli obvladavati strahovi. Njeni stari, i njeni novi strahovi.
Dobrih priča ima gdje god se okreneš, pomislila je, i osjetila je neopisiv grč u prstima. Zaista, pojaviti se tamo s lošom pričom, najlošijom od svih, i stajati sama, na kraju kolone koja ti se podsmjehuje. A Wirtl ti se smije, gromko, iz pećine, iz mraka! A smijeh u pećini odzvanja, razlijeva se na sve strane i izaziva... Ne, neće on vidjeti suze na njenom licu! Niti jednu!
***
Strah od visina je okusila već davno, i nikada ga ničim nije uspjela isprati. Najviša točka do koje se u svom životu popela je do pola zvonika Svetoga Duje. I do pola zvonika Svete Stošije. Na Kaptol se nikada nije sjetila popeti, a da se i sjetila, ne vjerujem da bi se usudila jer joj one skele koje pridržavaju zvonik da se ne raspe ne ulijevaju povjerenje baš. Na pola puta bi joj se oduzele noge, počelo bi je stezati u grlu, uhvatila bi je iznenadna vrtoglavica, znoj bi joj orosio čelo, a krhko tijelo bi se skupilo u fetalni položaj na podu, nadomak nesvjestici! Situacija iz koje gotovo da i nema izlaza osim četveronoške, pa unatrag prema dolje, do podnožja. Strah je gadna stvar, ne možeš ga se otarasiti dok si živ! (trenutno joj je bljesnula slika doživljaja iz djetinjstva i nadžak-baba koja ju je presrela pored štenare nasred pustopoljine htijući joj oteti novac koji je štedjela da kupi mami kuharicu za rođendan. Bila je toliko zgrožena da je počela doslovce zavijati, što je dezintegrirajuće djelovalo na nadžak-babu da je ova posve nestala. Pravda, za promjenu!, uskliknula je i pobjegla za svaki slučaj).
Hej, nema šanse, nema šanse! Da nisam pod pritiskom, možda bih i uspjela napisati nešto solidno, nešto suvislo, nešto! Bilo što.
S jedne strane gomila, s druge strane Wirtl, a između ona, sa svojim strahovima!
Napišem li priču, on će likovati jer sam došla. Osvojim li zadnje mjesto, on će pobijediti. Popnem li se, nedaj bože, do Sunca, obuzet će me opet strah od visine, znam.
A imam i novi strah – od pisanja pred drugima, koji Pišu.

Autor: Marionetta Tarampana