Žurno je koračala po šljunčanoj stazi, držeći se hlada čempresa. Pokoja zraka sunčeve svjetlost izazvala bi dezintegrirajuću bol u njenim sljepoočnicama. Zaboravila je popiti Avamigran. Bilo je neočekivano toplo za dan u ožujku i nestrpljivo je grabila utabanom prečicom između dva groba samo da čim prije stigne na cilj.
Morala je gurnuti škripava željezna vrata, da bi ušla u polutamu male kapelice, sa čijih zidova su se smiješili anđeli, blijedo obojenih krila. Prilikom izgradnje nije se žalilo novaca. Pričalo se da su krila anđela bila obojena bojom u kojoj je bio umješan zlatni prah. Posljedica tih priča ubrzo se vidjela. Jednog su jutra anđeli osvanuli sastruganih krila. Nakon toga obojeni su običnom zlatno žutom bojom. Bila je to mala ali znakovita promjena. Ništa više nije bilo sveto. Ni anđeoska krila.
U nos joj uđe miris vlažne prašine. Bilo je tako otužno. Pogleda na zid kraj oltara, čitajući imena sa istim prezimenom. Prva je bila pokopana Marekova prababa. Žena opake naravi, oštrokonđa sa nadžakom, umjesto jezika, u ustima. Nadžak baba.
Umrla je, priča se, zbog slabokrvnosti. Unatoč juhama od pileće jetrice. Ili možda baš zbog njih. Jer , i to se priča, kuharica je uzela pravdu u svoje ruke i solila hranu usitnjenim staklom. Razloga za taj čin joj nije nedostajalo. Živjela je u sobičku do štenare iz koje se čulo zavijanje psića. Ostacima hrane hranili su i nju. Iz istih zdjelica i tek nakon što bi se psi najeli.
Ispod imena grofice Helwelt nalazilo se još nekoliko životnih priča no nije se zaustavljala na njima. Ono što je pogledom tražila bilo je Marekovo ime.
I epitaf.
« Umro je, kao što je i živio. Veselo, s osmjehom na licu.»
Neka duša bi možda bila zgrožena povezivanjem riječ ''veselo'' sa nečim tako tamnim kao što je smrt. No, za nju, to je bila utjeha.
Morala je vjerovati da je bilo tako.
No, je li??
Danima nakon nesreće govorilo se po gradu o tome. Jedino što se sigurno znalo bilo je da je bio pijan, što nikog nije iznenadilo. Nije se oženio, čak ni imao ozbiljnu vezu nakon nje. Ostavila je pustopoljinu iza sebe. Bio je od onih kojima je prva ljubav, prava i jedina. Ovako ili onako, zbog nedostatka ljubavi ili ne, alkohol mu je godinama davao iluziju sretnog života. Za ljude bio je veseljak. Krasan, zagorski eufemizam za pijanca.
Sve ostalo moralo se vjerovati ljudima koji su sudjelovali u nesreći. Što se dogodilo prije toga bile su samo pretpostavke.
''Vračali su se, u sitne sate, iz vikendice udaljene pola sata od grada. Tri automobila od kojih je u prvom bio samo Marek, krenula su jedan za drugim. Isprva je vozio polako po cesti punoj rupa, a onda je pojurio ostavljajući društvo daleko iza sebe. Na glavnoj cesti auto je zbog nečeg naprosto stao. Nije se uzrujavao. Promili u njegovoj krvi to su sprečavali. Pjevušeći naslonio se na automobil čekajući da naiđu ostali. Kad je ugledao svijetla odmaknuo se od automobila, raširenih ruke, da ga prijatelji bolje vide.
U nadolazećem automobilu sjedila su sprijeda dva muškarca dok je na stražnjem sjedalu bila žena držeći u naručju dijete. Umorni, na kraju dugog puta, nisi pričali. Prometa, u to gluho doba noći, nije bilo i vozač makne pogled s ceste u želji da promjeni radio stanicu.
«Pazi!»- začuje ženin paničan glas.
Nije vozio brzo ali jednostavno je bilo nemoguće stati ili zaobići muškarca raširenih ruku s osmjehom na licu, koji se odjednom pojavio nasred ceste.
Tako je to bilo. S osmjehom na licu.
I nitko, osim zvijezda, nije čuo posljednju pjesmu, stih, u Marekovom životu.
« Dobro mi došeelll prijateelj…..»

Autor: Qaya