Teo se izležavao u hladu dnevnoga boravka čitajući strip i pijuckajući sok od brokule, dok je njegova majka ribala namještaj trostrukim koncentratom domestosa.
- Majko, što znači „dezintegrirajuće“?
- Kako si glup! - reče majka zgrožena. - Badava svi oni tečajevi, uzalud bačen novac, znanje ti je vrlo slabo… nego, Teo… - približi se majka, podboči ruke, ne ispuštajući krpu - moram razgovarati s tobom. Vrijeme je da se oženiš! Dosta mi je... moram biti i kuharica i sluškinja…
- Ali, majko, ne moraš svaki dan ribati namještaj, dezinficirati vješalice, polirati pločice…
Majka se nije osvrtala na to što je rekao, već nastavi:
- Dajem ti mjesec dana da si nađeš curu i oženiš se, inače letiš van iz kuće… pa ti živi u štenari ako hoćeš!
- Ali majko, koju da ženim, sve lijepe djevojke iz sela su se već poudale…
- Rekla sam ti, mjesec dana! Ako ne nađeš curu, ja ću ti naći.
Znao je Teo, kada njegova majka nešto odluči, tako mora biti. Uhvati ga panika…
Sljedećih dana razmišljao je o djevojkama, ali ni jednoj se nije usudio približiti.

Prošlo je skoro mjesec dana, kad majka jedno jutro stade pred Tea i upita:
- Onda, Teo, imaš li curu… no, znam da nemaš, pa sam ti ju ja odabrala, danas nam dolazi gošća…
- Koja? - drhtavim glasom jedva upita, ne sluteći dobro.
- Ala Stribogova.
- Aaaa… Alaaa??!!!
- Što je Teo?
- Ali majko! Pa, pa ona je duplo starija od mene… stara je kao ti!
- Badava si išao u škole! Zar te nisu učili da godine nisu važne?!… I da mi nikada više nisi rekao da sam stara, kako se usuđuješ?!
- Ali ona je ružna!
- To je samo na prvi pogled… uostalom, ljepota dolazi iznutra, da si čitao Tolstoja, znao bi to!
- Da, ali… pa ona uopće nema… ona ima tako male…
- Što?
- ma… male sise. - jedva promuca Teo.
- Barem su prirodne! Zar su bolji ovi napuhani baloni što ih današnje djevojke nose?
- Što fali balonima?! - pomisli Teo, ne mogavši više pustiti ni glasa… volio se igrati njima dok je bio mali…
- Ali majko, ja sam peder! - sada se već hvatao za slamku.
- To ti pričaj nekome drugome, vidjela sam ja one slike iz Playboya što ih skrivaš pod jastukom… uostalom, Ala je poprilično muškobanjasta! - podrugljivo će majka i okrenu se na peti, pa izađe i zalupi vratima. To je bio pouzdan znak da se ne misli predomisliti.
Teo je znao da mu je sudbina zapečaćena. Nije imao izbora, nije imao kuda.
- Ala Stribogova! - Sjetio se da je jednom bio blizu nje, kada su se sreli na pustopoljini. Odjednom se bila stvorila niotkuda, kako ga je samo prostrijelila pogledom… tako ga je bilo strah još jedino onda kada je jednom bio zalutao u šumi i počeli su zavijati vukovi…
I još će mu ona nadžak-baba biti punica! Gdje je tu pravda, što je zgriješio?!
O, bože kako će mu se svi smijati… onaj Vatrostal će ga razapeti na svome blogu!
Razmišljao je da pobjegne… ali kamo? Bojao se gladi, recesije, prosvjeda, kamena temeljaca, sunčevih baklji, promjene polova, bložjih čestica…

* * *

Teo je drhturio u krevetu, povremeno bi škicnuo Alu koja je skidala šminku…
- O bože, te dlakave noge, što ću ako me dodirne njima.?!
Ala priđe, napravi pokret koščatom rukom i vjenčanica joj u trenu sklizne…
Teo vrisne… i probudi se…

Za doručkom priđe mu majka noseći pecivo od graškovoga brašna…
- Teo, moram razgovarati s tobom, vrijeme je da se ženiš!

Autor: Teobaldin teatar