Svu je ušteđevinu uložio u ovo putovanje. Nitko nije smio znati da dolazi. Novac mu nije važan. Osveta je sve što još ište od života. Pravda mora biti zadovoljena, pa makar životom platio.
Zora je bojala nebo biserom. Sirotinjske kućice se naheriše po rubu pustopoljine. Crne i bez dima, koji bi nagovještavao da netko živi u njima, bile su sličnije štenarama nego ljudskim nastambama. Hodao je oprezno, pazeći da se ni jednoj ne približi previše.
Zađe u guštik. Po žuboru vode znao je da je došao do rijeke koja će ga odvesti k cilju. Tekla je ravno tristotinjak metara, a zatim naglo zavijala oko velikog kamena i nestajala. Prve gradske kuće su sneno pozdravljale jutro, a na vrhu zelenog obronka crkva je dočekivala hodočasnike. I ona će biti među onima koji od Boga traže oprost za grijehe. Možda joj Bog i oprosti, ali on neće. Nikada.
Sjedne na tratinu u podnožju brežuljka, razmota zavežljaj i zagrize u batak. Trebat će mu snage i pribranosti. Ruka s nožem mu ne smije zadrhtati. Čist ubod. Ravno u srce. Osjeti uzbuđenje zamišljajući strah u njenim očima kad zgrožena shvati da je krenula na put s kojeg nema povratka.
Iz krčme preko puta izađe debela žena. Po posudi iz koje je kokošima bacala natrgani kruh, shvati da je kuharica. Nekoliko zaigranih odrpanaca dotrči i rastjera kokoši, a ženi doviknuše da je nadžak-baba i stara vještica. Ona ih zbunjeno pogleda i nastavi razbacivati komadiće kruha.
Djevojka sjedne na travu pored njega, zagrli ga i utisne lagani poljubac u njegov obraz. Trepne. Promjena je bila trenutna. Kuharica se pretvori u skitnicu, kokoši u golubove, a on više nije bio vitez, već običan čovjek koji pokušava napisati svoj prvi roman.

• Jesi li bio kod psihića ? – upita ga veselo.
• Jesam.
• Jesi li mu ispričao sve o čudnim stvarima koje ti se priviđaju u posljednje vrijeme ?
• Jesam.
• I ? Što je rekao ?
• Da sam dezintegrirajući tip ličnosti. Ili nešto slično – reče bezvoljno.
• Dezintegriran tip ličnosti ?
• Valjda.

Autor: Zlatna djeva