Postati ravnodušan prema mudrosti na pustopoljini iznad Kulen grada, značilo je biti mudar prema svim sjećanjima na ljepote Une i bolest negda krotkih i dobronamjernih ljudi. Pravda ima tijesnu odoru, pa se od nje boluje, kao od promjene, od svijeta bogata i drska čak i u gubitku, od onog dragocjenog i svirepog imanja što je ostavilo iza sebe nepomičan vjetar i suhu travu. Da bi se sačuvao od razmišljanja i ponovnih osuda negdašnjeg dobra, starac umoči ruke u kantu hladne vode, pa se popršće po licu. Ipak, sjetio se priče jednog stražara koji je mogao biti star kao on sad. Naime, kao malog dječarca stariji momci su ga poplašili i krenuli naganjat: Odnijet će te nadžak-baba, stići će te nadžak- baba, odnijet će te nadžak- baba! Sakrije se od njihovih glasova iza uniforme plećata čovjeka, a ovaj mu stade kazivati priču da umiri siroto dijete: „Svaki dan se rađa istina, a svaki sljedeći umnožava. Svake godine se rađa kćer, a sljedeća desetljeća umnožavaju ljudi. Koji od ljudi kleči pred kćerima Zemlje, vozi se u zlatnim kočijama, a koji joj nanese smrt, po njega dođe nadžak- baba.
- A gdje je ona?
- U nama, dijete. U nama. A sad trči kući i ne boj se više.
U to starca prene kuharica koja mu je katkad iz grada nosila hranu.
- Našli su ih. Našli su grobnice! Našli su naše. Sve puno političara i policije. Govore nešto dezintegrirajuće, šta ti ja znam štaono im to znači. O kostima, biće. Sve ženske. Siđi u grad!
On se razbijesnio, poče mahnitat i galamit iz sveg grla, a ona zgrožena brže-bolje pobježe.
Potom uđe u štenaru kraj kolibe, iskopa novac, pune buntove i zlatni medaljon, uze sjekiru, zatvori pse i izađe van.
Zapali šibicom novce, otvori medaljon s dvije sličice, jedne majke, druge kćeri i baci ga u vatru. Onda klekne, stavi ruku na obližnji panj, svom snagom udari sjekirom po zapešću, pa poče zavijati. Pade i ostade ležat da ga stigne nadžak-baba.

Autor: Morska osa