Ima mjesec dana i toliko dugo je gladna na mojim prsima. Ja nemam prsa, ali svejedno želim biti najbolja mama. Plače neprekidno. Ja je ljubim i ne ispuštam iz ruku. Kad sve shvatim zgrožena sam nad sobom. Na mjestu na kojem mi je puklo srce i danas je pukotina.

Ima tri godine. Budim je. Pita tužno:
- Zašto moraš ići raditi?
- Moram zaraditi novac... za igračke, za hranu...
Ne zna ništa o svojoj iskonskoj gladi. Kaže:
- Ja bih onda radije bila gladna.

Ima četiri godine i smišlja tajne brojalice koje vraćaju brojilo straha na nulu i mogu otjerati neprijatelje. Oba: Kuharicu koja silom pravde dijeli vrtićke krafne, i ulično pseto koje nekoliko puta izbjeglo sudbini štenare , pa se sve glasnije uglazbljuje u život alfa avlijanera i ne prestaje zavijati.
Ali ona zna dezintegrirajuće riječi - kad ima četiri godine i par brojalica više, vraća se svakodnevno s hrpom šećerom posute poputdbine u ruksaku. Pas na zlu glasu rasipa svoju žuč u sitni šećer; zaboravlja sve omražene poštare i zgrožene nadžak-babe ovoga svijeta i juri joj u susret.
- Govorila sam im da ih volim.

Ima pet. Ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života.
- Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir.
Tad osjetim da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati.

Šest godina. Držim njenu trepavicu i bolno znam koja prevelika želja leži u njoj. Pita plaho:
- Jel' se može dogoditi da se neka želja ne ispuni?
Skupljam glas u hrpu i izgovoram rečenicu za koju znam da će zauvijek oteti komadić djetinjstva... da se neke želje nikada ne ispune, ali će se ispuniti puno drugih.
Kaže kroz suze:
- Ali ja uvijek zaželim samo to.
Tada znam: možeš ostati živa i kad umreš od tuge, jer si morala spustiti brklju želji djeteta kojeg voliš više od života, da bi oslobodila put sebi.

Ima sedam, leti u putanji zvijezde, zna mušku špagu i riječi koje zaokreću svijet. Slomila je ruku dvostruko spiralno, ostaje u bolnici danima, tamo još dvaput lome i ravnaju tu malu ruku, pa stavljaju u oklop od gipsa. Ispod oklopa prisebne mame, meni su slomljena moja krila.
A onda, dok me prima svojim malim bolnim dlanom, znam da ću u njemu naći dovoljno zraka za disati kad god se moj čamac prevrne. Kaže:
- Dobro je da ne mogu svi napraviti takvu zvijezdu. Bila bi gužva na nebu.

S deset:
- Hoćeš li ti zauvijek živjeti sama?
Mislim- hoću, ja tu nisam čak ni ateist, da bi bio ateist trebaš imati ideju Boga, ja je nemam i nikakva promjena tu nije moguća, ali svejedno, jer je moram očvrsnuti, pa makar i neistinom, tu malu djevojčicu razvedenih roditelja koja još uvijek pati, i pokazati joj da je život po definiciji nepredvidljiv (bar je moj uvijek bio) kažem:
- - Nikad ne možemo znati što će biti.
- Znaš...kad prođemo ispod vlaka ili nešto, ja ubijek zaželim istu želju. Ja zaželim...
Pomislim kako će naglas izgovariti da još uvijek vjeruje u mirenje dva nepomirljiva svemira, a ja ću onda jedva preživjeti čuti ono što znam - da je još uvijek nepomirena.
- ... da se ti zaljubiš u nekoga s kim ćeš živjeti. Da ne budeš sama.
Srce lupa u meni danima, poput ptice. Nikad niti jedna rečenica nije proizvela takvo potresanje svega moga krvavog. Nije to njena želja, ta je posve druga, ali ona ju je poništila. Namjesto - zaželjela je moju sreću.

Bila je gladna u mojim rukama prvih mjesec dana svog života.
Od prvog je dana hranila mene.

Autor: Tesari