Uhhh, završio je najdramatičniji izazov do sada. Ne samo što je Twirl zakuhao izazov na samom početku, dramatično je bilo i u komentarima. Nažalost, aktivniji ste ostavljali komentare nego što ste ostavljali glasove:
Kad se prava juha skuha – fra gavun, crna kraljica, lido, emi gablo, teobalda, v, split
Putovanje u izmaštani svijet - madeleine, marionetta
Dezintegrirajuća nadžak-baba – twirl, zlatna, toxfox
Zapisah nekad prije
Strašna sudbina – qaja, NF, kojotica, morska osa, obadzo, sačuvaj ljubav, wall, Andrea

Strašnoj sudbini i Teobaldi čestitamo na pobjedi! Zahvaljujemo svima koji su pisali priče, vjerujemo da ste se zabavljali dok ste ih pisali, što je, ponavljamo, i cilj ovih izazova. Zahvaljujemo Toxici, koja je potvrdila da joj s pravom pripada titula najbržeg prsta. Zahvaljujemo se i Kolačiću Madeleine na sjajnoj ideji da priču ilustrira fotografijom. Qaji se ispričavamo još jednom na tipfeleru :)))

Da su blogeri izvrsni autori, dokazali su i u ovom izazovu. Premda se Twirl potrudio svim snagama zakomplicirati izazov, sjajno ste reagirali na njegovo pravilo s deset nasumično odabranih riječi. Pred Dječakom sa šibicama je bio najteži izbor, o čemu je napisao i post, no odabrao je pet priča koje ulaze u finale.


Strašna sudbina

Zapisah nekad prije

Dezintegrirajuća nadžak-baba

Putovanje u izmaštani svijet

Kad se prava juha skuha


Za najbolju priču među odabranima možete glasati u komentarima ispod ponovno objavljenih priča od danas do 30. kolovoza u ponoć. Priču pobjednicu proglasit ćemo 31. kolovoza. Ako dvije ili više priča budu imale iste broj glasova, Twirl će izabrati pobjedničku priču.

Podsjećamo da autora pobjedničke priče Twirl daruje SFeraKonskom zbirkom – SMAK! u kojoj se nalazi i njegova priča.

Nasred pustopoljine stajaše žena u crnini.
Nekad bijaše kuharica na dvoru, od čijih su slastica dame same odvezivale korzete, a vitezovi žurno pobjeđivali neprijatelje, da im se ne ohladi veprovina na dvorski način.
Mnogi je kralj započinjao rat zbog nje.
Ne zato da povali (mršavu i pomalo razroku) kraljicu, kao što biste možda pomislili.
Čak niti da kralju oduzmu krunu, jer kraljevima je, na kraju krajeva, dosta i njihove krune.
Ne.
Njihova jedina žudnja bijaše kuhinja Zgubiglava IV.
A u toj kuhinji Brašnobijela - Prva kuharica.
Ali kako to već u pričama biva, dogodilo se nešto strašno i nepojmljivo. Tojest bilo bi nepojmljivo, da se nije dogodilo, ali to je već stvar Univerzuma i njegovih blesavih šala.

Dogodilo se da je zabunom, (Univerzum se zakikotao), umjesto janjeta, uzela kraljevskog psića iz štenare i napravila od njega fantastičan gulaš.
Gulaš je bio toliko fantastičan da je čak i kralj, nakon što je smazao sve s tanjura, coknuo ustima, podrignuo i uštipnuo kraljicu.
Na to je cijeli dvor uzdahnuo jer Zgubiglav IV nije često prašio njeno kraljevsko visočanstvo.
Upravo zbog nedostatka strasti u kraljevskoj postelji, Zgubiglav IV nije imao Zgubiglava V, ni VI, ni... no, shvatili ste..
Zato je jako volio štence jer je kraljica bila alergična na pseću dlaku.
I tako je kralj, za dlaku, izbjegavao svoje bračne dužnosti i ostajao bez nasljednika.
Može se reći da je zbog onog što je najviše mrzio, nabavio ono što je najviše volio, zbog čega je ostajao bez onog što je najviše želio.
Univerzum se držao za trbuh oko Orionovog pojasa i frcao zvijezde od smijeha.

No vratimo se mi našoj kraljevskoj večeri...
Kako rekosmo, kralj je upravo uštipnuo kraljicu za izvjesni kraljevski, no vrlo žgoljavi dio, kadli se sjetio štenca.
Uzeo je komad kosti iz gulaša i zamahnuo zrakom dozivajući Jastučića.
Ništa...
Cijeli dvor se sjatio u potragu.
Ista je prekinuta kada je Dvorska luda, inače najpametnija osoba u kraljevstvu, shvatio istinu.
Okupljenim dvorjanima i shrvanom veličanstvu, Luda je iznio neuobičajeno točnu, iako krvoločnu, verziju događaja. Pri opisu Brašnobijele koja guli i sjecka Jastučića, kralj je izgubio svu snagu svoga golemog duha i tijela.
Srušio se u tanjur i počeo zavijati.
Brašnobijela je stajala na sredini dvorane, zgrožena.
Da je znala da kuha štenca, stavila bi više ružmarina.
I dok je ona prevrtala recept u glavi, kralj je podigao glavu iz tanjura, jer je od zaostalog mirisa, dobivao poriv da ga još i poliže.
Zgrožen i potresen, svoj je bijes usmjerio na Brašnobijelu.
Naredio je da se progna iz dvorca i obuče crno.
Bila je to kraljevska pravda.
Bez imalo zgubinovaca, kuhala je po krčmama, a jela su joj bila ogorčena.
Postala je Nadžak-baba.

Ljuta na Univerzum, sjela je na pustopoljinu, zapalila vatru i odlučila skuhati svoje najbolje jelo.
Upravo je to što se nalazila sama u pustoši, bilo ono što je odvuklo pogled Univerzuma sa tupavog natječaja od 600 riječi.
Skupio je skute raširenih galaksija, savio se u vremenu i prostoru i nagnuo nad vrištinu. Miris bilja iz kotlića omamio ga je u trenu. U glavi su mu se počele stvarati maglice i plinovi. Zvijezde na odjeći zatreperile su u panici, a on se sunovratio u kotlić.
Začulo se ZVENK!

Bila je to Univerzalna juha, jedna od onih u kojima se osjeti svo bogatstvo svemira.
Nadžak-baba je uistinu uživala.
A onda je osjetila promjenu... dezintegrirajući se na čestice... atome.... fotone...... sve dok nije ispunila prazan prostor u kojem se nekada kikotao Univerzum.
Khm - kašljucnula je Babaverzum - da vidimo što je zadnje gledao blesavac prije mene.
Gle ti to - nasmijala se zločesto kada je ugledala Bloghaer.
Zapaprit ću ja njima!

Autor: ToxFox

Svu je ušteđevinu uložio u ovo putovanje. Nitko nije smio znati da dolazi. Novac mu nije važan. Osveta je sve što još ište od života. Pravda mora biti zadovoljena, pa makar životom platio.
Zora je bojala nebo biserom. Sirotinjske kućice se naheriše po rubu pustopoljine. Crne i bez dima, koji bi nagovještavao da netko živi u njima, bile su sličnije štenarama nego ljudskim nastambama. Hodao je oprezno, pazeći da se ni jednoj ne približi previše.
Zađe u guštik. Po žuboru vode znao je da je došao do rijeke koja će ga odvesti k cilju. Tekla je ravno tristotinjak metara, a zatim naglo zavijala oko velikog kamena i nestajala. Prve gradske kuće su sneno pozdravljale jutro, a na vrhu zelenog obronka crkva je dočekivala hodočasnike. I ona će biti među onima koji od Boga traže oprost za grijehe. Možda joj Bog i oprosti, ali on neće. Nikada.
Sjedne na tratinu u podnožju brežuljka, razmota zavežljaj i zagrize u batak. Trebat će mu snage i pribranosti. Ruka s nožem mu ne smije zadrhtati. Čist ubod. Ravno u srce. Osjeti uzbuđenje zamišljajući strah u njenim očima kad zgrožena shvati da je krenula na put s kojeg nema povratka.
Iz krčme preko puta izađe debela žena. Po posudi iz koje je kokošima bacala natrgani kruh, shvati da je kuharica. Nekoliko zaigranih odrpanaca dotrči i rastjera kokoši, a ženi doviknuše da je nadžak-baba i stara vještica. Ona ih zbunjeno pogleda i nastavi razbacivati komadiće kruha.
Djevojka sjedne na travu pored njega, zagrli ga i utisne lagani poljubac u njegov obraz. Trepne. Promjena je bila trenutna. Kuharica se pretvori u skitnicu, kokoši u golubove, a on više nije bio vitez, već običan čovjek koji pokušava napisati svoj prvi roman.

• Jesi li bio kod psihića ? – upita ga veselo.
• Jesam.
• Jesi li mu ispričao sve o čudnim stvarima koje ti se priviđaju u posljednje vrijeme ?
• Jesam.
• I ? Što je rekao ?
• Da sam dezintegrirajući tip ličnosti. Ili nešto slično – reče bezvoljno.
• Dezintegriran tip ličnosti ?
• Valjda.

Autor: Zlatna djeva

Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije!
Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji..
Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare.
Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu.
Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin.

Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje.
Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati.
Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni…
Rob, Karin i Nadžak – baba…

Autor: Zaljubljen u riječi

Ona je bila kuharica. Obična kuharica u običnome gradu punom običnih ljudi nalik pustopoljini. I svaki od njih voli misliti za sebe da je poseban i drugačiji, i da ima strašnu tajnu ili bi je barem trebao "nabaviti"; i to je ono što nas, ili drži na životu, ili gura u ponor.

To je žena od kojih 40-ak godina, možda metar šezdeset, možda metar šezdeset pet. Kilažu mi je oduvijek bilo teško za procijenit, ali ajmo reći da ima nekih 60-ak kila. Svake večeri, točno u 19:20 dođem u hotelski restoran i svake večeri imam isti pogled.
Pogled na starca koji čita novine i pije svoj čaj.
Pogled na čistačicu koja drži metlu i mete pod.
Pogled na kuharicu koja stoji na vratima kuhinje i gleda u mene.
I ponekad, ali samo ponekad, imam pogled na nekog novog gosta. Nekog jadnika koji je zalutao ovamo nadajući se da će se napokon ispišat nakon tolikog puta.

Nikome, mislim ni samome direktoru nije jasno kako može održavati sve ovo, kad je priljev novca uistinu jadan.

To je žena riđe kose. Volim riđokose. Ima plave oči. Volim plave oči. Ima pune usnice premazane ružičastim ružem. Mrzim ružičasto.

Višak vremena i enormno očajavanje svoje egzistencije, natjeralo me da zapisujem sve ovo na korice najbliže knjige, najbliže bilježnice, da zapisujem na poleđinu računa, da zapisujem na svoju ruku, da zapisujem na salvetu. I onda dođem doma, u svoj stan, i tražim sve moguće papire i bilježnice i psujem sapune i kišu, jer želim to zapisati na jedno mjesto i učiniti svoj život imalo zanimljivim. Da učinim svoj život imalo vrijednim življenja, živeći u nadi da će svi ti ljudi, zapisani tu negdje, osjećati neizmjernu tugu i žalost kad umrem. Da će korice knjige proplakati, da će se zeleni flomaster sa salvete razliti, da će se brojke na računu u slova pretvoriti, da će se sredina bilježnice raspasti, da će, da će ... Sve samo zbog mene ono nemoguće će postati moguće, sve će proplakat i sve će uvenut. Jadan taj svijet oko mene, jadna ta zadnja minuta moga života i još jadnija prva minuta istoga.

A on. On je bio samo starčić sa svojim novinama i čajem. Okrugao, zdepast, sive kose i sivih brkova. Bore. Strogo stisnute usne. "Pravda. Hm, pravda, aha." - to je sve što bi rekao. Možda kaže i više, ali u onih sat vremena što sam tamo, to je sve.

Večeras je padala kiša i isprala moja zelena slova sa salvete. Nisam ih uspio sačuvat, ispala su na pod, puno prije nego što su trebala.
Izgubio sam flomaster.
Smočile su mi se jedine, čiste čarape.
Kuharica se razboljela i danas je nadžak-baba od zamjene kuhala.
Starac nije rekao ništa.
Večeras nije moja večer.
Proklete promjene koje toliko mrzim.

Stvari poprimaju oblik čovjekova osjećanja. Znate ono, tužni ste i depresivni i odmah svaka travka postane siva, i odmah svaki vjetar zavija u ritmu vašeg jecanja, i odmah mislite da je svaka kiša nebeski plač koji prati vaš. Raspada mi se bilježnica, toliko se dezintegrirajuće osjećam dok pritišćem olovku po papiru, dok prepisujem riječi s današnjeg računa, dok se prisjećam današnjeg dana.

Ponekad, gotovo svakog dana pitam se nije li bolje biti pas lutalica, nego čovjek lutalica. Pronađu te na ulici samog i nepoželjnog, gladnog i žednog. I svačiji život je lutrija, pa tako i pseći. Odvedu te tamo u štenaru, među ostale pse, među ljude ozbiljna ili zgrožena lica, i čekaš. Čekaš da te netko uzme. Čekaš vrlo skoru smrt.
Tako je teško živjeti, a živjeti mrtav.

Autor: Hazelnut

Teo se izležavao u hladu dnevnoga boravka čitajući strip i pijuckajući sok od brokule, dok je njegova majka ribala namještaj trostrukim koncentratom domestosa.
- Majko, što znači „dezintegrirajuće“?
- Kako si glup! - reče majka zgrožena. - Badava svi oni tečajevi, uzalud bačen novac, znanje ti je vrlo slabo… nego, Teo… - približi se majka, podboči ruke, ne ispuštajući krpu - moram razgovarati s tobom. Vrijeme je da se oženiš! Dosta mi je... moram biti i kuharica i sluškinja…
- Ali, majko, ne moraš svaki dan ribati namještaj, dezinficirati vješalice, polirati pločice…
Majka se nije osvrtala na to što je rekao, već nastavi:
- Dajem ti mjesec dana da si nađeš curu i oženiš se, inače letiš van iz kuće… pa ti živi u štenari ako hoćeš!
- Ali majko, koju da ženim, sve lijepe djevojke iz sela su se već poudale…
- Rekla sam ti, mjesec dana! Ako ne nađeš curu, ja ću ti naći.
Znao je Teo, kada njegova majka nešto odluči, tako mora biti. Uhvati ga panika…
Sljedećih dana razmišljao je o djevojkama, ali ni jednoj se nije usudio približiti.

Prošlo je skoro mjesec dana, kad majka jedno jutro stade pred Tea i upita:
- Onda, Teo, imaš li curu… no, znam da nemaš, pa sam ti ju ja odabrala, danas nam dolazi gošća…
- Koja? - drhtavim glasom jedva upita, ne sluteći dobro.
- Ala Stribogova.
- Aaaa… Alaaa??!!!
- Što je Teo?
- Ali majko! Pa, pa ona je duplo starija od mene… stara je kao ti!
- Badava si išao u škole! Zar te nisu učili da godine nisu važne?!… I da mi nikada više nisi rekao da sam stara, kako se usuđuješ?!
- Ali ona je ružna!
- To je samo na prvi pogled… uostalom, ljepota dolazi iznutra, da si čitao Tolstoja, znao bi to!
- Da, ali… pa ona uopće nema… ona ima tako male…
- Što?
- ma… male sise. - jedva promuca Teo.
- Barem su prirodne! Zar su bolji ovi napuhani baloni što ih današnje djevojke nose?
- Što fali balonima?! - pomisli Teo, ne mogavši više pustiti ni glasa… volio se igrati njima dok je bio mali…
- Ali majko, ja sam peder! - sada se već hvatao za slamku.
- To ti pričaj nekome drugome, vidjela sam ja one slike iz Playboya što ih skrivaš pod jastukom… uostalom, Ala je poprilično muškobanjasta! - podrugljivo će majka i okrenu se na peti, pa izađe i zalupi vratima. To je bio pouzdan znak da se ne misli predomisliti.
Teo je znao da mu je sudbina zapečaćena. Nije imao izbora, nije imao kuda.
- Ala Stribogova! - Sjetio se da je jednom bio blizu nje, kada su se sreli na pustopoljini. Odjednom se bila stvorila niotkuda, kako ga je samo prostrijelila pogledom… tako ga je bilo strah još jedino onda kada je jednom bio zalutao u šumi i počeli su zavijati vukovi…
I još će mu ona nadžak-baba biti punica! Gdje je tu pravda, što je zgriješio?!
O, bože kako će mu se svi smijati… onaj Vatrostal će ga razapeti na svome blogu!
Razmišljao je da pobjegne… ali kamo? Bojao se gladi, recesije, prosvjeda, kamena temeljaca, sunčevih baklji, promjene polova, bložjih čestica…

* * *

Teo je drhturio u krevetu, povremeno bi škicnuo Alu koja je skidala šminku…
- O bože, te dlakave noge, što ću ako me dodirne njima.?!
Ala priđe, napravi pokret koščatom rukom i vjenčanica joj u trenu sklizne…
Teo vrisne… i probudi se…

Za doručkom priđe mu majka noseći pecivo od graškovoga brašna…
- Teo, moram razgovarati s tobom, vrijeme je da se ženiš!

Autor: Teobaldin teatar

Nazvao ju je Nadžak - baba čim ju je ugledao posljednju u nizu, praktički skrivenu iza golemih letjelica Svemirske Flote. Postajao je i razlog zašto je bilo tako, jer letjelica za koju mu je zapelo oko ( novčanik isto tako ), bila je stara olupina, istrošena i toliko izrabljena da su je samo sekunde dijelile od konačne sudbine njoj sličnih letjelica - dezintegracije!
Na njenu sreću, Rob nije imao potreban novac da kupi jednu od super brzih letjelica, tako da se morao zadovoljiti posljednjom olupinom u galaksiji..
Nasmiješio se na pomisao da je Karin zamalo došla ovamo s njim. Ona bi bila zgrožena izgledom letjelice i Rob bi morao podnositi bar dobra dva sata njen bijes. Zadnji put kad je učinio nešto slično Karin je počela zavijati kao gladna životinja izgubljena u pustopoljini. Jedva ju je uspio smiriti. No usprkos tome on ju je istinski volio, i to ne stoga što je bila fantastična kuharica i što ga je praktički pokupila kao zadnjeg psa iz štenare.
Njoj je dugovao sve i nije se libio to priznati. Otkako je Galaksijom počeo bjesniti bespoštedni rat galaktičkih trgovaca, nitko više nije bio siguran. Rob je osjećao da je pravo vrijeme za promjenu.
Pokupio je svu svoju ušteđevinu i uputio se do posljednjeg trgovca letjelicama. Na njegovu žalost mogao si je priuštiti samo olupinu od letjelice. No što je više gledao u nju to je više osjećao kako je u biti to savršena letjelica za njega. Jer i on je postao olupina muškarca kakav je nekad bio. Godine provedene u Svemirskoj Floti ostavile su traga i na njemu. Nije to bio život o kakvom je maštao. Njegovi su ciljevi bili uzvišeniji, njegovi vidici neograničeni, on je bio idealist, borac za pravdu, za zajedništvo. Takva je bila i Karin.

Rob strese glavom rastjeravši sjećanja. Nema vremena za gubljenje. Karin bi se mogla ozbiljno zabrinuti kad se probudi i ustanovi da njega nema pored nje. Vrijeme je da staru olupinu povede na posljednje putovanje.
Izgled unutrašnjosti bio je točno kako je i sam izgled letjelice to pokazivao – istrošen i neudoban, no zato je motor letjelice preo poput bijesnog tigra. Stara dama nije još bila spremna kapitulirati.
Još je u njoj bilo snage – pomisli Rob – možda i dovoljno da ih odvede do samog ruba granice Svemirske Flote. A onda… Onda će biti slobodni…
Rob, Karin i Nadžak – baba…

Autor: Zaljubljen u riječi

Nepomična poput svijeće, bez glasa, sa suzom u samo jednom oku.....Na pustopoljini životne stvarnosti....stajala je žena.....
Okružena pogledima prošlosti, sadašnjosti i neizvjesne budućnosti...
Njezine misli su jurile brzinom vjetra, njezin crni šal je doticao oblake, njezin sanjivi pogled se utapao u ludi vjetar što je zavijao poput izluđene zvijeri....

U svojoj nepomičnosti se trzala, otkidala od zemlje.....Poput uragana je kovitlala mislima ne bi li dosegnula svoj ne dosanjani san, svoju tanku liniju obzora....
Žena crna poput leptira, zgrožena nad količinom tuge koja je puzala njenim mislima...Pokušavajući razmrsiti niti spletene od ljepote, zaustaviti odbjeglu suzu što se kotrlja i u slanom tragu iskri na licu umornom od traženja pravde u svijetu čudnih nota.....
Žena poput bića koje je slučajno prošetalo ovim svijetom materije,... novca,....hladnim poput štenare,....okrutnim i podložnim promjeni.....Sjetna i tanka poput niti svile iz čahure mističnog zlatnog svilca....Spustila se u naručje zemlje, pokušavajući odgonetnuti tajnu prirode i svrhu ljudske postojanosti......

Žena u vrtlogu čarobnog svjetla, u krilu majke zemlje....majke svih majki....osjećajući blaženi treptaj i nježni drhtaj zemljinog bila....
Podigla je svoje okamenjeno tijelo i zaparala zrak svom silinom, poput oštrice noža...Bolno i duboko.....

Žena, zavjetovana na ljubav, na vjernost, ali istovremeno odlučna da nitko , nikada neće začeprkati po njenim snovima, da je nitko neće skrenuti sa puta svjetlosti.....Poput rumene kuharice zaogrnute miomirisnim oblačićima uzletjela je prema novim vidicima, prema suncu.....mada zna da nikada neće stići.....
Probudila se.....ponizno zahvalaila snovima i snoviđenju.....na jutru i večernjoj tami, na plamenim šarenicama, na surovom kamenu, na obrisima novoga dana, na ledenoj tišini, na olujnoj buri, na sreći i smislu za pravednost.....
Žena na krilima vjetra, u čahuri leptira na crnom baršunu....U suzi što klizi niz lice dječaka obasjanim mjesečinom.....
Žena u dezintegrirajućem plavetnilu, drhtavom poput žive....Prostrana poput polja....Na rubovima svijetla...raskošna i prelivena svijetlošću tisuća krijesnica.....
Žena princeza i ratnica, a ne nadžak baba, žena u oblaku što para nebo....Munja i strijela....
Žena na krilima crvenog leptira....Zaljubljena i sjetna.....

Autor: Crna kraljica

Ruja-ljutica a u poznim godinama Nadžak-baba doista je s pravom nosila svoje 'titule'.
Mrka i štufa nije bila poželjno društvo a istinu reć nije ni marila za tim jer pored svojih šestero djece jedno drugome do uha niti je imala vremena.
Taman kad je dvoje muškića obrucalo njezin je Mijo 'izgubio guzicu' u 'Nemčiji' pod čudnim okolnostima.
Bio je bauštelac kao i većina njegovih jarana iz tog kraja jer drugog izvora zarade nije bilo od kad su ukinuli prugu kroz Popovo Polje. Ostade pustopoljina a iz svake kuće s kuferom u ruci krenule su kolone put druge domovine, za zaradom, za pravdom.
No život se ne zaustavlja! Djeca su postali ljudi, cure su postale majke i Ruja-ljutica je postala baka. Jednom, dvaput, triput…nakupilo se dvanaestero unučadi, mašala.

I ako u ljubavi i slozi svaki novi brak dezintegrirajuće djeluje na zajedništvo pa je Nadžak-baba ostala na starini s najmlađim sinom i penzijom pokojnog muža te i dalje bila kuharica i 'vojskovođa'. Zogatule djeci nikad nije kupovala.
Kako je bila samovoljna i škrta novac je držala pod ključem u željeznim kutijama od municije skrivenim okolo kuće. U štenari, kokošinjcu, svinjcu…svuda je to zavlačila a ključeve na špagi držala je u gaćama od vuštana jer kako je znala reći, tamo je najsigurnije.
„Ova bijela bedra niko nije dirnuo osim moga Mije neka mu je laka antina hrvatska zemlja“?

Godine su odmicale, unučad rasla, sijedine su orobile glavu a Nadžak-baba postala je vuk samotnjak samo što nije znala zavijati.
A šaputalo se, a nadalo se. 'Baba ima novaca'. 'Što nam to ne podijeli što će to njoj'? 'Vrag je odnio škrtu što više ne crkne'.
Znala je baba želje svojih potomaka pa bi samo zavukla ruku u gaće i stisnula ključe. To je bilo nešto kao talisman koji je vraćao snagu ali promjena nije bilo.

86-i (2011) roćkaš dočekala je u krevetu nemoćna, okružena potomstvom i 'vratrom'.
Mobiteli su zujali: 'dolazite baba putuje'!
Prekrižila je ruke na prsima i zadovoljno sklopila oči a skoro iz svih usta se prolomilo, 'Neeeee…a novci'?
- Novci hehe.- otvorila je oči a od namreškanog lica ae ti znaj kad podjebaje a kad ne. Pet dana su je čuvali, čas je mrtva čas nije.

- Dakle novci…
- Toooo…
- Ko će do štenare?
Dobrovoljaca kao u priči.
- Otkopajte i donesite željeznu kutiju.
Druga je bila u zidu svinjca i sad su obje stajale tu na krevetu uz babu.
Usta su se sušila od iščekivanja.
- A ključi?- Pitao je praunuk kome je ova igra išla na pišu.
- Ključi ha. U mojim gaćama da vidimo ko se usudi.
- Ja mislim da u tim kutijama nema ništa.- Reče 67-godišnjak, najstariji sin.
- Nema ha! U jednoj i drugoj su naši novci, puno naših para, puno…

Stalo je na tome 'puno' jer su mlađarci kao po dogovoru razbucali krpice. Ostadoše ključi goli kao pištolj.
Kako su potezali svak sebi započela je krvava bitka preko Nadžak-babe koja je zgrožena zanijemila. No to je bio tek početak jer su u zanosu borbe skočili na krevet koji nije izdržao.
Rasuo se i baba se našla na podu a glad i pohlepa gazili su već mrtvo tijelo.

Pucanj iz lovačke puške smirio je situaciju. Vrele glave dolazile su k sebi srameći se učinjenog ali 'nakon jebanja nema kajanja'.
Najstariji sin odloži tandžaru te podigne zgaženu mater, polegne je na drugi krevet pokrije i zaklopi joj oči.

Tek drugi dan nakon pokopa najstariji je pred svima otključao dvije kutije od municije i istresao sadržaj na stol.
U jednoj su bile 'antine kune' a u drugoj 'dojč marke'.

Autor: fra gavun